Livio

Šćinke, nogomet, ronjenje… bezbrižno djetinjstvo u Puli zamijenio je rat. Livio je 1944. godinu proveo kao izbjeglica u Vrsaru, a zatim je otac 1947. odlučio zauvijek napustiti Pulu.

Putovali su parobrodom do Trsta kao i brojni Puljani da bi se na kraju, uz pomoć rođaka, smjestili u Villaggio Giuliano-Dalmata u Rimu. Pula je ostala gotovo prazna.

Grad se za mjesec dana potpuno ispraznio i vladao je strah za budućnost, velika neizvjesnost. Takva je stvarnost navela moje roditelje na odluku o odlasku. Nitko od članova moje obitelji nije ostao.

Iako se Livio relativno lako priviknuo na novonastalu situaciju, njegov se otac nikada nije pomirio s odlaskom iz Istre. U Rimu je pokušao otvoriti trgovinu delikatesa, sličnu onoj koju je bio primoran ostaviti u Puli, međutim posao mu nije išao dobro.

Osjećao se manje vrijednim, pokušavao je prevladati poteškoće, ali se više nigdje nije osjećao ugodno. Nedostajalo mu je poznato okružje jer je bio iskorijenjen iz rodnog mjesta.

Livio se često vraćao u Pulu, no nikada nije smogao hrabrosti otići u rodnu kuću u Kandlerovoj. Danas je predsjednik Circolo Istria u Trstu i autor mnogobrojnih publikacija i projekata kojima se zalaže za međukulturni dijalog Hrvata, Talijana i Slovenaca.