Uvod

Posjet međusavezničke komisije u proljeće 1946. godine, upućen u sporna područja kako bi na licu mjesta utvrdila nacionalno i gospodarsko stanje te čekanje na održavanje Mirovne konferencije doprinijeli su jačanju sukoba između projugoslavenske i protalijanske fronte. Naime, logika teritorijalnosti koja je dovela do povlačenja graničnih crta na terenu neminovno se odrazila na istarsko društveno tkivo, s pogubnim posljedicama za stanovništvo ovih područja.

Stoga su usvajanjem francuskog prijedloga za novu granicu između Italije i Jugoslavije Rijeka i veći dio Istre pripali Jugoslaviji, dok za sjeverozapadnu Istru i Trst nije postignut sporazum među silama pobjednicama te je odlučeno da se uspostavi Slobodni Teritorij Trsta, podijeljen u Zonu A i Zonu B, prva pod upravom Angloamerikanaca, a druga Jugoslavena. Mirovni ugovor potpisan je u Parizu 10. veljače 1947. godine, ali se formalni prijelaz suvereniteta dogodio 15. rujna 1947. Tek je 1954. godine, potpisom Memoranduma o suglasnosti u Londonu, riješena sudbina nikad nastalog Slobodnog Teritorija Trsta – Zona A prešla je pod upravu Italije, a Zona B Jugoslavije. Situacija je definitivno riješena tek 1975. godine Osimskim sporazumima.

Godina 1945. bila je ujedno godina ekstremnih izbora za mnoge Istrane koji su krenuli putem progonstva.

Stupanjem na snagu Mirovnog ugovora u rujnu 1947. godine Istra (izuzev Zone B STT-a) i Rijeka postali su jugoslavenski teritorij u svakom pogledu. Prvih godina (od 1945. do 1948.), tijekom staljinističke faze jugoslavenskog režima, vlasti su skrupulozno slijedile sovjetski model. Svi su aspekti političkog, gospodarskog, društvenog i kulturnog života na tom području bili centralizirani i strogo ih je kontrolirala Komunistička partija. Nacionalizacija i zapljena banaka, poduzeća i rudnika odvijale su se ubrzanim tempom. Tržišna ekonomija i profit ukinuti su i zamijenjeni planskim gospodarstvom i petogodišnjim planovima razvoja. Kao i u drugim dijelovima Jugoslavije, i u Istri je vladao novi poredak nametnut od režima i stoga snažno ideologiziran. Uspostavljena je „narodna vlast“, utemeljena na Narodnim odborima koji su bili osnova novog političkog i upravnog sustava.

Pokrenute su drastične revolucionarne promjene u istarskom društvu, u ime izgradnje socijalizma uvedene su stroge ekonomske mjere (podjela hrane putem bonova), započela je agrarna reforma, nacionalizacija zemljišnih posjeda većih od 35 hektara, osnovane su poljoprivredne zadruge. Zapljene, konfiskacije i nacionalizacije imovine građana bili su oruđa nove „narodne pravde“. Provedena je potpuna čistka dotadašnjeg institucionalnog i administrativnog sustava – novo osoblje moralo je biti politički pouzdano. Sve je to dovelo do proletarizacije i eliminiranja srednje klase u društvenoj strukturi regije. Nakon 1947. godine promjene koje su se dogodile na nacionalnoj, jezičnoj i kulturnoj razini u priobalnoj, sjevernoj i zapadnoj Istri bile su bez presedana u povijesti pokrajine.

Ritam egzodusa blisko je povezan s međunarodnim zbivanjima i odvijao se u tri glavne faze: 1945. – 1947., 1948. – 1953., 1953. – 1956., prije i nakon potpisivanja Pariškog ugovora, odnosno Londonskog memoranduma. Najvećim se dijelom egzodus ostvario instrumentom opcije za talijansko državljanstvo, na temelju članka 19. Mirovnog ugovora iz 1947. godine, ali bilo je i onih koji su pobjegli kriomice, kopnom ili čamcem. Vremena i načini odlazaka, uvijek dramatični, razlikovali su se od mjesta do mjesta. Prema nekim procjenama, oko 80 – 90 posto talijanskog stanovništva napustilo je područja koja su pripala Jugoslaviji. U razdoblju od jednog desetljeća, otprilike 200.000 – 250.000 ljudi koji su živjeli u bivšim provincijama Pule i Rijeke izabralo je talijansko državljanstvo i preselilo se u Italiju.

Razlozi zbog kojih je dio Talijana odlučio ostati, što je bio jednako težak izbor, bili su političke i ideološke prirode, ili jednostavno praktične (odbačena opcija), ali i sentimentalne, poput privrženosti svojoj zemlji, svom polju, svojim starim roditeljima. Preostali Talijani postali su nacionalna manjina koja se morala prilagoditi novim ideološkim oblicima i sadržajima režima.

Odlaskom iz Istre i Rijeke za brojne je izbjeglice koji su tijekom jednog desetljeća napustili područja koja su prešla pod jugoslavenski suverenitet počelo traumatično iskustvo gubitka vlastitih korijena, nelagode, nesigurnosti i često bijede. Prihvat prognanika nije bio lak za Italiju koja je iz rata izišla na koljenima. Dočekani s nepovjerenjem i ravnodušnošću, za velik je broj izbjeglica koji si nisu bili u stanju sami osigurati sredstva za život započeo dug boravak u izbjegličkim logorima i sabirnim centrima – u oko 130 objekata smještenih na cijelom talijanskom teritoriju. To su gotovo uvijek bili napušteni kompleksi, poput vojarni, vojnih zgrada, bolnica, škola, pa čak i bivši koncentracijski logor (Rižarna San Sabba u Trstu) u kojima su obitelji bile prisiljene živjeti bez privatnosti i u lošim higijenskim uvjetima. Boravak u izbjegličkim logorima često je trajao mnogo godina.

Talijanski su gradovi s velikim brojem esula bili Trst, Gorica, Torino, Padova, Firenca, Rim. Na tisuće njih emigriralo je u druge europske i prekomorske zemlje (Belgija, Njemačka, Australija, Argentina, Brazil, Čile, Venezuela, Kanada, SAD).

Tijekom godina, u Italiji i drugim zemljama svijet prognanika stvorio je različite oblike udruga, društava, klubova i novina kako bi se bavili mnogim inicijativama političke, društvene i kulturne prirode povezanima s njihovom stvarnošću i kako bi očuvali živim sjećanje na egzodus.

Tek se posljednjih godina, nakon sloma komunizma i europske integracije koja je napornim djelovanjem u popuštanju napetosti dovela do pomirenja Talijana, Slovenaca i Hrvata – u kojem je svatko čuvar vlastitog sjećanja – krenulo na put pomirenja i dijaloga između prognanika i onih koji su ostali.