Marino

Marino i njegova obitelj pravi su primjer istarske multikulturalnosti koju Marinova obitelj svjedoči od kraja 18. stoljeća. Podrijetlom Slovenci, Marinovi preci doživjeli su različite vlasti i kulturne utjecaje. Posebno ističe koliko je austrijska vlast bila cjenjenija s obzirom na to da je omogućavala dvojezičnost i osiguravala kulturne slobode. Talijane nisu voljeli zbog svojevrsnog etnocentrizma. Ipak, Marinovi su preci željeli ostati pod Italijom jer su željeli gledati ka Zapadu. Smatrali su da će ih (jugo)slavenska vlast smjestiti na Balkan gdje su u kulturnom imaginariju ovdašnjeg stanovništva dominirali uskoci, kradljivci i osobe nesklone radu.

„Čuvaj se Hrvata kad ti pride na vrata.“

Za vrijeme talijanske uprave (1920. – 1943.) mnoge su se obitelji, posebno one bogatije, pridružile fašističkom pokretu. Za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata znalo je biti sukoba među lokalcima različitih političkih orijentacija, međutim nijedan nije završio tragično. Ono čega su se bojali bio je komunizam.

Strah je raspaljivala manipulacija prijetnjama poput „la notte te magnerà“ („progutat će te noć“) i koncept zajedničkog vlasništva, koji je mnoge natjerao na odlazak. Smatrali su da će teško raditi, ali neće zauzvrat dobiti ono što zaslužuju ili ono što su imali prije. Oni koji su ostali, u početku su živjeli teško, nedostajalo je svega.

Sjeća se pomoći koju su dobivali od 1945./46. Gospodin Marino kaže da se dijelila hrana, npr. dobivali su po kilogram srdela po obitelji (ili po osobi?), ribu su im dovozili kući … zatim se sjeća paketa koje su dobivali iz Amerike … takozvane limenke Kerr, konzerviranu hranu, maslac od kikirikija, zamrznute guske itd.

S vremenom, a ponajviše zahvaljujući agrarnoj reformi po kojoj su koloni (zakupci) dobili udio u vlasništvu zemlje, a zatim i turizmu, Savudrija se razvija, a istarska multikulturalnost poprima nove obrise.