Andor Brakus

Želio bih reći da moju obitelj čine institucionalni anarhisti, što je anakronizam… uvijek su teško podnosili gazde, ali su u isto vrijeme poštivali pravila zajednice. Ovo je  mentalitet Fijumana,ne postaješ Fijuman zato što si rođen u Rijeci, nego zato što živiš pojam autonomije, slobode, neovisnosti, jer ste imali sreću da se razvijate u mjestu koje vam je dalo te mogućnosti.

Riječani su dijelili sudbinu Istrana i milijuna Europljana. Rat nije poštedio nikoga. Bio je to događaj satkan od bezbroj osobnih tragedija.

Pietro Brakus je kao četrnaestogodišnjak regrutiran u Todt, njemačku vojno-civilnu građevinsku tvrtku koja se koristila prinudnim radom na okupiranim teritorijama. Nakon kapitulacije Italije 1943. svi koji nisu bili Nijemci našli su se u opasnosti.

… neki kapetan, srećom  inteligentan čovjek, rekao je svima koji nisu Nijemci da bi bilo bolje da odu i da se vrate kućama. Pietro je jedini znao hrvatski i doveo je grupu od deset, dvanaest ljudi koji su pobjegli kao i on u Rijeku, ne znam koliko su kilometara hodali pješice.

Carmen Barcovich je bila učena djevojka koju su ‘druzi’ zaposlili u Ministarstvu unutrašnjih poslova. S te je pozicije mnogima pomogla u bijegu, međutim njen je pokušaj razotkriven, te je zajedno sa sestrom kažnjena prisilnim radom u Bosni na izgradnji željeznice Brčko-Banovići.

„Nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca“. (Miroslav Krleža)

Pietro i Carmen se žene u travnju 1951. , a u studenom iste godine Pietro odlazi u Italiju. Iako već udana i u drugom stanju, Carmen nisu odobreni dokumenti (opzione) za odlazak iz zemlje. Pietro odlazi sam i u konačnici završava u zloglasnom izbjegličkom kampu IRO (International Refugee Organisation) u Napulju odakle su izbjeglice i esule slali u Južnu Ameriku, SAD ili Australiju. Nakon što joj je odobren odlazak, Carmen sjeda u vlak, putuje sa tetkom 2 800 km do Santeramo in Colle (Bari) i bez ikakvog prethodnog kontakta uspijeva doći do Pietra.

Kao i mnogi esuli, Carmen i Pietro su se često vraćali u Rijeku.

… kada sam dolazio u Rijeku bio sam “Talijan”, a kad sam bio ovdje u Torinu bio sam “izbjeglica” …toliko o tome  kada se  govori o korijenima… divna stvar kod mojih roditelja je to što me nikada nisu odgajali s mržnjom, nikad…

Moja mama nije imala nikoga tko bi me mogao čuvati. Imao sam oko godinu dana. Vodila me na posao sa sobom, radila je u uredu  s još četiri-pet službenica, ali kada bi netko ušao stavila bi me u ormar i rekla: „Andore moraš biti dobar ovdje i šutjeti “, a ja sam bio dobar i tih. Jednom je pomalo zavidna kolegica otišla prokazati majku šefu, rekavši da me vodi sa sobom na posao. Jednog dana je došao prefekt, ušao je u ured i  prišao mojoj majci govoreći: „Gospođo Brakus, rekli su mi da vodite sina sa sobom na posao…“. Ona je odgovorila: „Da, ovdje je u ormaru“. On je otvorio ormar, uzeo me u naručje i rekao joj: „Kakvo lijepo dijete, gospođo. Tamo je jedan stol, stavite ga tamo, nemojte ga držati jadnog u ormaru“. Implicitno joj je dao do znanja  da me može voditi na posao kada god želi. Kolegica koja je prokazala moju majku joj je prišla i rekla: „Izbjegličino, tko zna što si učinila da ti ovo dozvole!”. Moja mama, tada vrlo mlada, uzela me u naručje i pobjegla. Prefekt je za to saznao, poslao je svog vozača kod moje majke da joj kaže da se mora vratiti na posao. Pozvao je sve one koji su bili u uredu i zatražio od gospođe Guendaline da se odmah ispriča mojoj mami, podsjećajući je da je moja majka bila dio stanovništva koje je plaćalo štetu koju su Talijani učinili diljem svijeta i da bi joj stoga morala zahvaljivati ​​svaki put kad ju ugleda. Što nam sve nisu činili. Prefekt je bio vrlo inteligentan, pristojan čovjek koji je znao povijest.