Istrani nakon 2. svjetskog rata“
U okviru projekta "Identity on the Line
- Ugroženi identitet"
Anoniman
U školi sam najprije imao crnu maramu, a zatim crvenu! Ali fašisti su bili „zločestiji“.
Mnogi su od sugovornika u svom životnom vijeku prošli različite državno-političke tvorevine. Rođeni za vrijeme Kraljevine Italije, rat su proživljavali na „krivoj“ fašističkoj strani da bi kao „gubitnici“ svoje zemlje morali predati Jugoslaviji i novom komunističkom režimu. Mnogima se takav scenarij nije sviđao. Obavezan dugotrajni vojni rok još je jedan od razloga zbog kojeg su neki mladi muškarci napuštali Jugoslaviju.
Kazivač je emigrirao 1956. godine kao sedamnaestogodišnjak. Došavši u Trst, zatražio je politički azil. Najprije je živio u izbjegličkom kampu Opicina, ali s obzirom na to da nije mogao naći zaposlenje, sreću je odlučio okušati u Australiji. Prije dugog i neizvjesnog putovanja poželio je pozdraviti obitelj. Doputovao je parobrodom, ali mu je pri ulasku u Umag oduzeta putovnica. Oduzeo ju je njegov sumještanin koji je znao da je Aurelio napustio Savudriju i otišao u Italiju. Snovi o Australiji su se raspali, no odjeci rata su i dalje bili prisutni.
Bilo je to vrijeme kada su se u brojnim obiteljima morale donositi teške odluke.
Prisjeća se bratića koji je pobjegao tijekom noći batanom do Grada. On je imao sreće, ali priča se i o onima koje more nije poštedjelo. Prisjeća se i obitelji u kojoj je otac bio pristaša fašizma. Postavši partizan, njegov je sin morao ubiti lokalnog veleposjednika kako ne bi snosio posljedice za očeve „grijehe“.
Svjestan je da su Savudrija i okolica uprljane krvlju ne samo tijekom rata, već i u poslijeratnom, naoko mirnodopskom razdoblju.