Egidio

Kao dječaku u školi Egidiju je učiteljica rekla da neće proći razred jer nije savladao hrvatski. Sa znancem je pobjegao u Trst. Potom je boravio više mjeseci u različitim prihvatnim kampovima u Italiji, no istovremeno je i radio u velikim skladištima. Živi u mjestu Tubize, dvadeset i pet kilometara udaljenom od Bruxellesa. Tamo se doselio kao mladić maminoj sestri, koja se s obitelji još 1946. godine skrasila u Belgiji koja je tada imala potrebu za mnoštvom radnika, osobito rudara. U istom je kraju upoznao i svoju ženu, također Istranku, koja se doselila u Belgiju kao i njeni brojni zemljaci. Imaju dvije kćeri koje često dolaze u Vodnjan.

Posljednjih godina svakog ljeta provodi tri mjeseca u Vodnjanu, gdje je kupio i kuću, ali u mislima mu je cijelu godinu jer je u svom stanu u Belgiji okružen slikama i uspomenama iz Vodnjana.

Eto, i tako smo nas dvojica otišli, neki Chiavalon Mario koji je sada u Montrealu. I otišli smo nakon dva dana. Bilo je to 4. svibnja, a 6. svibnja smo došli u Trst nakon dva dana bez jela i pića.

U Belgiji sam stranac, a ovdje sam Belgijac. Zafrkavaju me, to rade da bi me zafrkavali, jer kažu evo ga Belgijac tamo, Belgijac onamo… U Belgiji smo stranci.

I tako, kada smo prešli granicu, jer se granica jasno vidjela budući da su tamo bili bijeli kameni blokovi, i kad smo prešli na drugu stranu, sreli smo seljaka na magarcu koji je išao vezati loze pa smo ga pitali jesmo li u Italiji i on je rekao da jesmo. Pitali smo ga bi li nam promijenio sto dinara, a on nam je dao 100 lira. S njima smo kupili dvije marke od 15, dvije razglednice od 10 i kruh, samo kruh, a gledali smo u izlog gdje je bila mortadela, salama…. I onda smo se prijavili policiji, odveli su nas u izbjeglički kamp San Sabba, gdje smo ostali tri tjedna, a zatim smo otišli u Latinu. Tamo sam ostao mjesec dana, a onda sam otišao u Capuu, u pokrajini Caserta, blizu Napulja. Tata je htio doći po mene u Trst da me vrati, ali sam mu rekao, ustvari sam mu napisao jer telefona nije bilo, rekao sam: „Slušaj, ne isplati se da dođeš po mene, sada imam tu ideju, pa i ako dođeš po mene, opet ću otići“. Jer za mene je Vodnjan i dandanas najljepši grad na svijetu, tu sam svaki dan, kod kuće, sjedim vani u dvorištu, pijem kavu, gledam televiziju i vodnjanski trg uživo.