Lina

Lini iz Vodnjana iz temelja se promijenio život neposredno poslije rata – gotovo su svi njeni rođaci i prijatelji – svi s kojima se igrala i družila – nestali. Otišli su u Italiju. Roditelji su bili težaci, bez određenog zanata i neskloni promijeniti način života. Nakon nekoliko godina u grad su došli živjeti ljudi iz okolnih sela, pa je pomalo počela ostvarivati nova poznanstva. Započela je školovanje u Rijeci da bi postala učiteljicom, no morala je prekinuti jer joj to njeni roditelji nisu mogli plaćati. Vratila se kući i počela je raditi kao prodavačica u Vodnjanu. Potom su je poslali u trgovačku školu u Sisak, što je za nju bilo izazovno: na hrvatskom jeziku znala se samo pozdraviti! Smjestili su je s dvadeset i četiri druge djevojke u vojarne, prostorije bez kupaonice i sa slamaricama na podu za spavanje. Ali rado se sjeća tih dana – bili su to ipak lijepi dani mladosti. Ostatak radnog vijeka provela je kao prodavačica u Vodnjanu.

Prvi joj je suprug naglo umro deset dana nakon vjenčanja, a poslije se ponovo udala i dobila dvije kćeri.

S esulima, onima koji su u Italiji, često se nalazi. Posjetila je rođake u Torinu, Milanu, Bergamu, Monfalconeu, a sa zborom je putovala na pozive raznih udruženja esula. Na repertoaru zbora u takvim su prilikama pjesme poput „L’inno all’Istria“, „El campanil de Dignan“, „Canti di casa nostra“, „1947“, „Amici miei“…

Dakle, rođena sam 1936. godine, a 1945. kada je došlo oslobođenje imala sam devet godina… i sjećam se da smo na trgu kod crkve, dolje, kod Duoma, bili svi, omladina, djevojke, djevojčice, igrali smo se, šalili i tako. I onda odjednom nakon dvije, najviše tri godine ostala sam sama. Na svim kućama su zatvorena vrata. Gledam i pitam se gdje sam, kamo su otišli svi ti ljudi, potpuno sam sama, živim upravo dolje pored Duoma, tamo sam rođena, a moja mama i moj tata ostali su sami kod kuće s bakom. Sva je rodbina otišla, i s tatine i s mamine strane, stričevi, tetke, bratići, nestali…

sjećam se samo da smo odlazili i do željezničke stanice, kada su ljudi odlazili… ajme koliko ljudi, brdo ljudi koji su se pozdravljali, ljubili, grlili.

… nemaju onu povezanost koju smo mi imali… i ja imam dvije kćeri, drže do talijanstva, ali nije nikad kao naše jer smo mi stvarno bile vezane… jedna živi u mjestu i danas… ova koja je u Vodnjanu, Gianna, ipak je nešto više vezana, a i pomaže, napravi ako može… ali i oni iz Italije dok su roditelji bili živi… poneki momak još dođe… znate tko dolazi, oni koji ovdje imaju kuće koje su dobili nakon što im je rodbina umrla i tako… možda u kolovozu ima nešto više ljudi, ali nakon toga nema više nikoga… polako sve to umire, čini mi se…