Luigi Donorà

Luigi Donorà već godinama uživa znatan ugled kao skladatelj. Njegovo je obrazovanje u području glazbe impresivno. Neka se njegova glazbena djela odnose i na Istru. Međutim, godine djetinjstva bile su mu teške, dijeleći sudbinu mnogih drugih esula – od spavanja na podu u prihvatnim kampovima do omalovažavanja od nekih Talijana – ali i dirljivih gesta podrške. Jedna od takvih otvorila mu je put do studija na konzervatoriju. Naime, radeći posao u Torinu za koji je bio osposobljen putem tečajeva za nezaposlene, u pauzama je neprestano čitao knjige o glazbi. Njegov nadređeni, podrijetlom sa Sicilije, shvatio je čemu je mladi Luigi stremio i napisao je pismo gradonačelniku Torina objasnivši o čemu se radi. Gradonačelnik mu je odobrio besplatno studiranje na konzervatoriju! Tijekom studiranja u Sieni, učitelj mu je bio i Pazinjanin Luigi Dallapiccola.

Jedan je od osnivača Udruge Vodnjanaca – „Famiglia Dignanese“ koja je utemeljena u Torinu 1967. godine. U njoj je aktivna i njegova kći Giuliana, koja se stručno bavi vodnjanskim temama.

… nismo imali ni slobodu govora da kažemo istinu jer nam je bilo loše, jer smo se bojali.

U Calambroneu, Tirreniji, Talijani su svojoj djeci govorili „budi dobar jer ću te inače dati izbjeglicama da te pojedu“, … možete shvatiti kako je bilo našim roditeljima kada su vidjeli kako nas tretiraju … što smo mogli raditi … ništa …

Luigi: Samo ovo da bih dočarao kakav smo život vodili, ali, prije svega, bio je loš jer su se neki ljudi ovdje u Italiji ponašali prema nama, ne znam kako reći, kao da smo divlje zvijeri. Govorili su djeci – ako ne budeš dobar, dat ću te izbjeglicama da te pojedu. Što to znači? Ukratko, bili su baš ljuti na nas. Što smo im učinili? Nedostajala im je ta ljudskost, ta sklonost da kažu – pa jadni ljudi, idemo im pomoći … Poslije se sve promijenilo, stambeno smo zbrinuti, brat se oženio i imao je svoju kuću, kao i mi, a sad smo ovdje gdje jesmo, nastavljamo živjeti. Barem sam imao sreću da se mogu školovati, da završim peti razred i da položim ispit jer se nekad trebao polagati ispit da bi se moglo upisati više razrede … A morao sam i prekinuti školovanje u Toskani kada smo preseljeni u izbjeglički kamp u Tortoni, ali i tamo sam morao pohađati školu i opet promijeniti sve. Sjećam se samo jedne stvari, ljutnje koju su imali prema nama … Sjećam se da smo ja i brat blizanac išli zajedno u školu.

Giuliana: Gdje ste bili u Tirreniji ili Tortoni?

Luigi: Bili smo u Tortoni, a ja i brat smo sjedili zajedno u istoj klupi. Bile su to one klupe s tintarnicom. U jednom trenutku učiteljica je rekla: „Sada želim provjeriti vaše znanje talijanskog“. Dala nam je list bilježnice, svakome po jedan. Naravno, ostali su za pisanje imali bilježnice, dnevnike ili nešto slično … Sljedeći sat učiteljica se digla s katedre s naša dva zadatka i pokazala ih svima govoreći: „Pogledajte ovdje što su te izbjeglice napisale na ova dva lista, vidi se da su …“

Giuliana: Rođeni u štali …?

Luigi: Da, rođeni u štali … Nisam više mogao izdržati, uzeo sam tintarnicu i bacio je na nju. Bio je to instinktivan čin koji inače ne bih nikad učinio. Zbog toga je ona udaljena s nastave … Teška mjera, međutim, kako je ona postupila prema dvojici izbjeglica koji imaju svoju dramatičnu povijest i rekla „vidi se da su rođeni u štali“ … Uzeo sam tintarnicu i bacio je na nju.