Raffaella

Raffaella je rođena 1955. godine i nije izravni svjedok ratnih i poslijeratnih zbivanja u Istri. Međutim, još je živa priča o njezinu ocu koja je odredila njegov, ali posredno i njen život.

Njen otac Graziano imao je spokojno djetinjstvo u Puli sve dok s osamnaest godina nije svjedočio prvim žrtvama, ljudima koje su nakon kapitulacije Italije 1943. godine partizani bacili u fojbe (kraške jame). I sam je postao žrtvom – svega godinu dana poslije. Na stratištu, nad fojbom, bacio se u njene dubine ne sačekavši rafal koji bi ga pokosio. U padu se nije toliko ozlijedio da ne bi satima poslije, po mraku, izašao iz fojbe, spasivši još jednog preživjelog i ostavivši oko sebe mrtva tijela. Time njegovim mukama nije bio kraj. Talijanski je sud u njemu prepoznao njemačkog kolaboracionista i osudio ga na tri godine zatvora.

Ipak, u talijanskom mjestu Gonzaga (blizu Mantove) gdje su mu se poslije pridružili i roditelji, postao je s dvadeset i tri godine učiteljem kojeg i danas pamte. Osnovao je obitelj i dobio kćer Raffaellu. Nekoliko mjeseci prije smrti objavio je knjigu „Foibe, l’ultimo testimone“. Iako se bio spasio iz fojbe, ta ga je trauma trajno obilježila. Nikada se više nije vratio u Istru.

Sjećanje na fojbe i istarski, riječki i dalmatinski egzodus mora nam poslužiti u prepoznavanju razornih učinaka rata, mržnje među narodima i mora nam poslužiti u shvaćanju koliko su mir, sloboda i demokracija dragocjeni te da nisu sami po sebi zajamčeni.

Zapamtimo da nisu sporazumi među državama ti koji grade mir. Mir stvaraju ljudi, zajedničkim osjećajima. Stvaramo ga svi mi svojom inteligencijom i svojom voljom za mirom.

U to vrijeme moja je majka živjela u kući u ulici kojom su prolazila sva kola koja su dolazila na sajam. Jednoga jutra u rujnu vidjela je kola koja je vukao konj, a iza njih su hodale dvije osobe pognutih glava, gotovo kao da broje korake. Bili su vrlo oprezni kako ne bi izgubili dragocjeni teret koji je bio na kolima, a to je bilo sve što su imali – nekoliko košara i sanduka. Mama mi je ispričala kako je u tom trenutku bila jako impresionirana i pitala se odakle su dolazili ti ljudi i što su sve proživjeli. Naravno, te su dvije osobe bile moji baka i djed po ocu, Anna i Franco.