Simone Mocenni

Simone je fotograf, kipar i pjesnik rođen u Milanu. Međutim, zbog snažne povezanosti s Istrom, reći će da je pripadnost Istri utkana u njegov DNK.

…kao da je polako, od malih nogu, sve to ušlo u naš DNK … pripadnost ovoj zemlji.

Kao sin poznatog umjetnika Gualtiera Waltera Mocennija, rođenog u Puli 1935. godine, Simone je od ranog djetinjstva ljeta provodio u očevu rodnom gradu. Boravci su s vremenom postali sve duži, a kupanje i igru zamijenio je umjetnički rad u kamenu. Strast za kiparstvo i ljubav prema Puli dijeli s ocem.

Nakon ratnih strahota i u želji da razvije međunarodnu umjetničku karijeru, 1956. godine Gualtiero odlučuje napustiti Istru.

Moj je otac bio teroriziran od rata, bio je uvjeren da će umrijeti, da neće uspjeti preživjeti. U tim godinama dogodile su se mnoge stvari … Sjećam se jedne vrlo tužne: trebao se roditi moj bratić, moja teta je bila trudna u Šijani i došao je trenutak poroda. Moj je tetak otišao tražiti primalju za vrijeme policijskog sata, usred noći. Fašisti su ga zaustavili, sve im je objasnio, ali mu nisu vjerovali. Smatrali su da je partizanski kurir. Prvo su ga pokušali objesiti, a onda su ga strijeljali.

Kako bi mogao otputovati sa svojom ljubavi Alisom, mladi par odlučuje se vjenčati. Međutim, Alisi nisu odobreni dokumenti, pa se njihov „novi početak“ odgađa za nekoliko mjeseci kada ga ona sustiže u Rimu. Ponovni je susret bio vrlo dirljiv jer je spletom okolnosti Gualtiero na željezničkoj stanici u Rimu očekivao oca, no pojavila se njegova supruga.

U početku su živjeli teškim životom u izbjegličkom kampu u Aversi, u blizini Napulja. Upornošću, željom i radom Gualtieru se 1960-ih konačno ostvario san o umjetničkoj karijeri u Milanu. Ovdje su se rodili njegovi sinovi Riccardo, Alessandro i Simone i život je konačno imao smisla. Od tada se Gualtierov, a kasnije i Simonov život odvija gotovo konstantno na relaciji Milano – Pula.

Veoma mi je drago te sam sretan i ponosan što sam se vratio i boravim ovdje češće i nadam se da ću i dalje biti ovdje.

Mi smo se izvorno prezivali Močinić, ali je s fašizmom prezime postalo Mocenni, a poslije smo ga ipak zadržali. Dolazimo iz sela blizu Pićna koje se zove Bolubani, veoma malog mjesta sa svega četiri kuće. Sjećam se da nas je tata kao djecu, kada bi došao kući u Milano, zvao „picio malo bolubani“, a mi nismo razumjeli. Poslije, s vremenom, odrastajući, pitali smo tatu: „Što znači Bolubani?“. Objasnio nam je da nas tako zove jer smo podrijetlom iz tog sela. Moj prapradjed Antonio, zvani Toni, otišao je iz Bolubana s mojim djedom Simoneom, čije ime nosim, i došli su u Pulu. Nastanili su se na Velom Vrhu. Moj djed Simone bio je ložač, a potom strojovođa lokomotive Arsenala. Moj otac Gualtiero rođen je 1935. godine.

Dok smo bili mali, moji su roditelji govorili talijanski. Hrvatski su govorili samo kada nisu htjeli da ih razumijemo. Mi smo se jako ljutili i govorili da nikad nećemo naučiti hrvatski. Naime, kada sam razgovarao s bakom po majci, nismo se razumjeli riječima nego samo pogledima, ali smo svejedno puno razgovarali: mi smo govorili na talijanskom, a ona je govorila hrvatski, ali razumjeli smo se, ne znam kako to objasniti, to je nevjerojatna stvar!