Stefano i Nina

Stefano je druga generacija istarskih iseljenika, esula. Rođen je 1968. godine i egzodus „pamti“ iz priča svojeg oca Roberta, koji je napustio Kanfanar s roditeljima kada mu je bilo petnaest godina, upravo koliko ima i Stefanova kći Nina. Stefano je svako ljeto provodio u Istri. Njegov otac, vođen nostalgijom i povezanošću s istarskim krajevima na više se načina aktivno posvetio Puli i Istri te ga je vodio sa sobom na svojim čestim putovanjima iz Milana u Istru. Kada je postao umirovljenik, otac je preuzeo ulogu zamjenika načelnika Pule u egzilu, aktivirao se u različitim udrugama i komisijama esula, a počeo je pisati i pripovijetke i sjećanja na dijalektu.

Stefanova kći Nina, kao i on, često dolazi u Istru, no ona na drugačiji način prosljeđuje sjećanje svog djeda, pripremajući elektroničke prezentacije o egzodusu za školu i pripovijedajući o djedovim sjećanjima u javnosti.

Mi smo već osjećali tu pripadnost, ali bila je drugačija od one mog oca Roberta i mojih predaka, osjećali smo, međutim, tu jaku vezu s korijenima. Istina je da smo rođeni u drugim gradovima, da nismo tamo živjeli, da ne govorimo dijalektom i da ima mnogo elemenata koji nas razlikuju od iskustva esula.

Naslijedio sam prezime koje je pomalo simbol pripadnosti jednoj zemlji, jednom narodu, njenim ljudima. Malo je čudno to prezime koje završava na „ch“, zar ne? … za mene ono predstavlja samo vezu vječite pripadnosti.

Recimo da osjećaj pripadnosti osjećam, prije svega, svojim ostalim osjetilima, ne znam kako da to objasnim … kada osjetim miris onoga što kuhamo Nina i ja, fuže s kokošjim šugom, osjećam se kao da sam tamo, u toj zemlji. Kada za Božić pripremamo, po tatinu receptu, bakalar in bianco ili pravimo domaći kruh … i kod kuće osjetim mirise Istre … ili kad dođem u Istru i vidim crvenu zemlju, bijele stijene, čujem zvučne cvrčke u borovim šumama. Osjećam tu pripadnost snažno u svom srcu i naša je dužnost održati to sjećanje živim, pogotovo otkako je moj tata preminuo 2018. godine. Moramo preuzeti odgovornost i održati to sjećanje živim jer je tijekom godina sve manje ljudi koji su izravno doživjeli sva ta događanja, stoga je na nama da ga sačuvamo. To je sjećanje teško ispričati jer nismo u stanju zamisliti i u potpunosti razumjeti što je bio egzodus. Mi smo uvijek živjeli u miru.