Gianfranco

Gianfrancovi su roditelji emigrirali iz Petrovie u Trst jer su u jeku post-ratnih zbivanja i unutar-obiteljskih neslaganja željeli bolji početak za novoosnovanu obitelj. Gianfranco se rodio u Trstu 1949. godine nedugo nakon njihovog dolaska ali je već sa tri mjeseca posjetio Istru i djedovinu.

Posjete Petroviji su bila konstantna kroz cijeli Gianfrancov život, a djed jedna od ključnih ličnosti. On je imao snažan utjecaj na formiranje Gianfrancovog otvorenog, humanog karaktera, zbog kojega nikada nije činio razliku među ljudima na temelju njihove narodnosti.

Takav stav je djedu omogućio nastavak svoje poljoprivredne i trgovačke djelatnosti i nakon rata, a Gianfrancu druženje sa osobama različitog podrijetla koji su s njime nerijetko dijelili priče i sjećanja na nesretne ratne i poslijeratne sudbine.

Jedna od priča koja je Gianfrancu ostala upečaćena do danas je ona koju mu je povjerio žminjski svećenik Ivan Krajcar. Godine 1943. nakon pada Italije komandant Ivan Motika – u Italji poznat i kao ‘il Boia di Pisino’ odnosno ‘Pazinski krvnik’- pozvao je Krajcara, vjerojatno zbog njegove daktilografske sposobnosti, da na pisaćoj mašini sastavi listu osoba koje treba smaknuti bacanjem u jamu (infoibare).

„Bilo je te strah i pogledati tog Ivana Motiku, bio je stvarno zvijer“.

U jednom trenu svećenik je u popisu naišao na cijelu obitelj svog školskog prijatelja koji je imao talijansko prezime, ali je obitelj bila hrvatskog podrijetla. Unatoč strahu, svećenik se zauzeo za obitelj i rekao da nemaju nikakve veze s Talijanima. Motika ga je prodorno gledao nekoliko sekundi i rekao: ‘U redu, makni ih s popisa, ali ako saznam da si lagao, završit ćeš kao i oni’.