Marina

Marinin otac pripadao je poznatoj rovinjskoj obitelji, dok joj je majka rođena u Rijeci. Njih dvoje upoznali su se u kampu za izbjeglice, kakvih je u Italiji bilo zaista mnogo. Skrasili su se kao i mnogi esuli u Torinu, u predjelu zvanom Santa Caterina.

Roditelji su s djecom posjetili i Rovinj i Rijeku sedamdesetih godina 20. stoljeća, ali ugođaj se promijenio: u Rovinju stari znanci i prijatelji nisu htjeli razgovarati o nekim temama, a Rijeka se majci učinila toliko drugačijom da je što prije željela iz nje otići. Marina je pak našla nove prijatelje u Rovinju i nastavila ga redovito posjećivati ljeti. Dobro vlada rovinjskim govorom.

U Torinu su često praznike obilježavali na sličan način kao u Istri: za Uskrs je kuća mirisala po pincama, nedjeljama su muškarci igrali na boće, a oni stariji pjevali „arie da nuoto“.

U istom tom okružju Marina je upoznala Borisa, svog sadašnjeg muža, sina Riječanke i Splićanina. Stoga njihova zajednička putovanja sada obuhvaćaju i Dalmaciju.

Obitelj mog oca bila je mnogobrojna, bili su zemljoposjednici, mnogi veliki turistički kampovi u Istri, kao što su Polari, Valalta, izgrađeni su na nekadašnjim njihovim terenima.

Moj tata nije nikad bio fašist, naprotiv, uvijek je bio socijalist, od rođenja do smrti. Bio je borac partizanskog bataljuna „Pino Budicin“ i vjerovao je u te ideale.

U Rijeci se život mijenjao, vladao je strah. Mama mi je ispričala kako je jedne večeri otišla na ples, tamo ju je jedan „titino“ pozvao na ples, ali ona nije htjela jer je bila tamo s prijateljima. Na kraju ju je Titov vojnik odveo u policijsku stanicu i zadržao je cijelu noć u pritvoru. Tko zna što bi se dogodilo da je nekom smicalicom nije oslobodio njezin brat.

Prvi put smo se vratili u Rovinj 1971. godine, stigli smo brodom Edra … Vrlo živo se sjećam tatinih emocija dok se brod polako približavao Rovinju, provlačeći se između otočića i stizao do luke … Bio je to nov i neočekivan pogled na njegov grad za koji je bio toliko vezan. Vratili smo se u Rovinj 1972. godine, tatini prijatelji s kojima je bio u partiji, s kojima je odrastao, bili su jako zatvoreni, nisu baš bili sretni što ih je potražio da se malo druže, djelovali su zbunjeno i zatvoreno. Uznemirilo ga je to što su svi znali kako su se određene stvari odvijale, kako su se određene situacije događale tijekom rata, kako su namjestili nekome da plati, kako su se konstruirale situacije u kojima se nešto događalo … ali sada nitko nije htio o tome govoriti. Nije razumio to što sam se ja sprijateljila s djecom nekih njegovih bivših prijatelja i provodila vrijeme s njima. Govorio mi je da je on otišao zbog nekih od njih, a ja sam se družila s njihovom djecom. Ali što sam ja imala s tim …