Chiara

Chiara je rođena u Trstu, u obitelji esula iznimno vezanih za Istru. Činjenica da je upravo njen otac Arturo osnivač IRCI-ja (Istituto regionale per la cultura istriano-fiumano-dalmata) govori nam koliko je ta veza bila snažna i trajna. Ljubav prema Istri, posebno Berdi, Lami i Pozioi, mjestima rođenja njenih predaka u kojima se oduvijek osjećala kao kod kuće, kod Chiare je prisutna od ranog djetinjstva. Zbog toga se i danas osjeća Istrankom.

Odrasla sam slušajući od roditelja kako je bilo lijepo u Berdi i Umagu i općenito u Istri, kako se dobro živjelo, priroda je bila raskošna i posebna. Ukratko, mnoga su mi lijepa sjećanja i priče usađeni. Od malena su me vodili u Istru, ali ipak nisam mogla shvatiti kako su ta mjesta nekad bila puna života i ljudi jer ja sam ih vidjela praznima, ali dobro sam razumjela prirodu i krajolik, uvijek su bili lijepi i bujni.

Chiarini su roditelji oboje pobjegli iz Istre. Majka ponajviše zbog straha, a otac jer nije želio služiti vojni rok.

(Moja mama) ni danas ne govori ništa o svom egzodusu upravo zato što se boji. Živjela je sa strahom i ostarjela s njim. Najprije je radila kao radnica, a poslije kao tajnica u tvornici ribljih konzervi Arrigoni. Za blagdan svetog Pelegrina, zaštitnika Umaga, otišla je u procesiju, ali nakon nekoliko dana su joj zaprijetili, pretpostavljam netko od narodne straže tko ju je pitao zašto je išla na procesiju umjesto da prisustvuje partijskom sastanku. Ta činjenica ju je uplašila i sama je pobjegla u Trst. Tamo se već nalazio njen stariji brat koji je također pobjegao još i prije kako bi izbjegao služenje vojnog roka.

Život u Trstu i migracijska iskustva u obitelji obogatili su Chiaru. Lako je razumjela druga migrantska iskustva i suosjećala s njima. Osim istarskih, tu su se našli i libijski Talijani koji su nakon rata živjeli u izbjegličkim kampovima. Chiara ističe kako su Istrani odisali nekom posebnom snagom, osjećajem za preživljavanje; za razliku od sumještana i drugih došljaka, smatra da su bili iznimno skromni i radišni.