Istrani nakon 2. svjetskog rata“
U okviru projekta "Identity on the Line
- Ugroženi identitet"
Dario
Dario Prodan rodio se u Torinu 1975. godine. Dijete je roditelja koji su se iselili iz Istre i upoznali tek u Torinu, započevši već redovan život. Naime, 60-ih godina prošlog stoljeća istarski su se esuli često družili, na susretima i feštama na kojima se pjevalo, plesalo, sviralo i pričalo o prijašnjim vremenima. Majka potječe iz skromne obitelji iz okolice Višnjana u čijoj se obitelji govorio talijanski jezik. Otac je, međutim, rođen u okolici Motovuna, u Kaldiru, u obitelji u kojoj se govorio hrvatski, bez obzira na furlansko podrijetlo nekih njenih članova.
Često je dolazio u Istru jer je, kako sam kaže, imao sreću da je njegova baka s očeve strane, vitalna do duboke starosti, tamo ostala živjeti pa je imao priliku razviti povezanost s istarskim krajem. U Torinu, gdje stalno živi, aktivan je u udruženju Circolo Istriano, osnovanom 2009. godine.
Vrijednost vlastitih korijena … oni su kao stablo, mora ih se njegovati, ako to ne učiniš, korijenje se osuši … naravno, ponekad se zna klimati, ali imamo tu sreću da ga možemo njegovati i uzgajati njegove grane, lišće i korijenje.
Što je to što obilježava drugu ili treću generaciju, djecu i unuke? Nije samo ljubav prema moru, hrani, već vrednovanje ove zemlje, razmišljanje o ovoj istočnoj granici koja odiše ljudskom poviješću, poviješću, žrtvama. Netko je otišao zbog posla, netko iz ekonomskih razloga, netko zbog straha, a netko kako bi spasio vlastiti život.
Mislim da je vrlo vrlo važno raditi ovakve projekte jer je danas važno pamtiti. Ne postojiš ako ne znaš svoju povijest, stoga je to jako važno!
Što se tiče mog osjećaja pripadnosti i ukorijenjenosti, mogu reći da sam imao sreću što je baka po ocu ostala uvijek živjeti u Istri (moj djed Pietro umro je 1971.) pa sam tako svako ljeto dolazio u Istru i ostajao duže od mjesec dana. Živio sam u Istri 70-ih i 80-ih godina, a stanje je bilo vrlo slično onom iz 50-ih: vrlo stari automobili, ruralne situacije, jednostavnost, nula udobnosti… ali za mene je to bilo najljepše mjesto na svijetu. Imao sam sreću da se vratim i u 90-ima, a moja je baka još bila živa, mogao sam uživati u svim njenim pričama još dugi niz godina.
