Franco

Franco se od ranog djetinjstva osjeća kao da je rođen u Završju, odakle su 1944. godine njegovi roditelji emigrirali najprije u Kopar, a zatim Trst.

Otišli su 1944. godine. Njihova je priča o dvostrukom odlasku, u smislu da su najprije otišli u Kopar… Završje se nalazi u unutrašnjosti Istre gdje je vladao opći metež… partizansko djelovanje, Nijemci, ljude su odvodili i jedni i drugi, dolazili su i odvodili ih, postalo je nemoguće živjeti… Zatim su u svibnju 1945. godine, kada je u Kopar stigla jugoslavenska armija, pobjegli, čak i na smion način. Sakrili su se u barci i došli u Trst.

U Trstu je u početku živio u proširenoj obitelji koja je brojila desetak članova. S obzirom na to da su oni neprestano govorili o Završju i da su nastavili održavati bliske društvene veze, činilo se kao da nikada nisu u potpunosti otišli. Osjećaju pripadnosti Istri doprinio je i kontakt s tetkom koja je jedina ostala u Završju. Posjećivao ju je sa stricem. Naime, Francovu je ocu odlazak teško pao. Bio je toliko pogođen tom situacijom da je odlučio da se nikada više neće vratiti u rodno mjesto.

Stric bi me ukrcao u auto i odveo u Završje. Da se pitalo mog oca, danas ne bih bio ovdje. On je doživio traumu jer je pri odlasku ostavio majku, oca i brata. Brat je poginuo gotovo odmah, a mama i tata također… On je sve izbrisao.

Franco naglašava da su sve odluke, pa tako i one o odlasku ili pamćenju vođene specifičnošću karaktera. Netko je odlučio ostati, netko otići, neki pamte, a neki šute i pokušavaju izbrisati sjećanja.

Egzodus iz Završja, po njegovu mišljenju, nije bio etničke prirode, već gotovo isključivo ideološke. Posljedica tih ideologija nisu samo razorene obitelji i teške pojedinačne sudbine nego i trajne predrasude: Sciavo per chi rimaneva o fascisti per chi partiva (Slaven je bio onaj koji je ostao, fašist onaj koji je otišao).

Protiv predrasuda i zaborava Franco se bori pisanjem, sjećanja svoje majke i njenih sunarodnjaka sakupio je i objavio u knjizi „No se podeva star“.