Lucia

Kada sam prvi put posjetila maminu kuću, bilo mi je samo sedam godina, bila je 1963. godina. Sjećam se kuće, siromašne, malo oronule, bile su to još kuće komunističkog režima, s velikim pukotinama na stepenicama, kojih se mama sjećala, dobro zamračenih prozora još iz ratnog razdoblja i zamračivanja zbog zrakoplovnih napada i policijskog sata. Tog sam dana vidjela samo plač, plač, plač i pitala sam se koji su razlozi takvog očaja … bilo je dirljivo osjetiti toliko emocija u zraku, nikad prije nisam vidjela svoju mamu kako plače. U jednom se trenutku pojavila jedna gospođa na prozoru nekadašnje sobe moje majke, ugledala nas je … vidjela mamine suze i pitala „Želite li gore?“. Sve je shvatila jednostavnim pogledom, nije bilo potrebe da išta pita …

Lucia je rođena u Milanu, a za Istru je vezana preko mame koja napušta Pulu s 21 godinom. Mamine su uspomene vezane za Istru lijepe, vezane su uz more, miris borove šume i bezbrižne vožnje biciklom do Stoje i Valkana. Mir je najprije prekinuo rat, a zatim, za uprave Saveznika kada su se mnogi nadali da će Pula ostati talijanska, još jedna velika tragedija.

Na plaži Vergarolla jednog je vrućeg ljetnog dana, kada je bila prepuna mladih, obitelji i djece, tijekom plivačkog natjecanja iznenada eksplodiralo 28 bombi. Bilo je više od 100 žrtava, mnoga su tijela rastrgana i nikad prepoznata. Bio je to najkrvaviji masakr u Talijanskoj Republici.

Tri dana prije tragedije nada je još uvijek bila prisutna.

Dana 15. kolovoza 1946. mnoštvo ljudi, pogotovo mladi, organizirali su manifestaciju, danas bismo to nazvali „flash mobom“, u pulskoj Areni, s talijanskim trobojnicama. Bilo ih je na tisuće i svi su zajedno pjevali ariju „Va Pensiero“ iz opere Nabucco Giuseppea Verdija kako bi naglasili još više svoju želju za talijanstvom.

Lucijina mama napustila je Pulu u veljači 1947. godine. Sjeća se da je bilo hladno i da su Pulu napustili gliserom Brioni zahvaljujući vezama koje je tata imao kao šef u Arsenalu. Prva im je stanica bila Venecija gdje se otac zaposlio također u Arsenalu i gdje su proveli sedam teških godina u prostoru vojarne, namijenjenom „izbjeglicama“. Tu je Lucijina baka umrla, vjeruje, od tuge.

Lucijini su se roditelji upoznali na studiju u Rimu, a zanimljivo je da otac podrijetlo vuče iz Osima, mjesta gdje je 10. 11. 1975. potpisan sporazum prema kojem su konačno definirane granice između Jugoslavije i Italije. Ukida se Slobodni teritorij Trsta, tako što je zona A pripala Italiji, a zona B Jugoslaviji.

Sada moramo gledati prema budućnosti i nadati se da će oni koji sada „posjeduju“ tu baštinu koja je pripadala mnogima, čuvati i zaštititi. Evo, one koje smo nekad zvali „oni koji su ostali“ su ti koji nam pomažu da održimo živom kulturu i jezik, uspomene i sve ono što će tamo uvijek biti talijansko, venecijansko.