“Veze – Legami:
Istrani nakon 2. svjetskog rata“

U okviru projekta "Identity on the Line
- Ugroženi identitet"

Maria

Maria nikad nije duže živjela izvan Galižane. Svjedočila je odlascima svojih sumještana, i onih bogatih i onih siromašnijih ili nezaposlenih. Godine su prolazile bez susreta onih koji su ostali i koji su otišli, dok im to vlasti nisu omogućile. Maria je, kao i mnogi drugi, došla u kontakt s hrvatskim jezikom i počela ga učiti tek kada je počela raditi. Puno je godina provela radeći u tvornici trikotaže „Arena“ u Puli.

Prvi joj je suprug bio Zadranin, a nakon njegove smrti preudala se za Puljanina koji je emigrirao u Genovu.

… a mi smo ostali ovdje, siromašni i dobrostojeći, ostali smo … barem smo bili u svojim kućama …

Nama koji smo bili Talijani, život se nije uvijek smiješio …

Eh, razlozi … Bilo je mnogo razloga zbog čega se ljudi nisu prilagodili, kako bih to objasnila, načinu na koji se odjednom počelo živjeti. Jer u početku nije bilo lijepo, ni nama koji smo ostali, ali ni onima koji su otišli. Bilo je teško i ljudi koji su htjeli, otišli su, nisu mogli ostati. Ovdje je bilo puno bogatih ljudi i u ono vrijeme su se stvarale zadruge. Bogati ljudi morali su unijeti u zadrugu svu svoju imovinu, a dobivali bi zauzvrat isto koliko i ostali. Dakle, ti ljudi nisu ostali, vidjeli su da im ovdje nema života i otišli su.

Svjesna je, kao i mnogi drugi, i nekih problema koji su postojali između onih koji su ostali (rimasti) i onih koji su otišli (esuli). Čini joj se da su esuli pri svojim posjetima Galižani nastojali biti superiorniji od onih koji su ostali. Možda su mislili da su rimasti profitirali s obzirom na zemlju i imetak koji su oni ostavili, razmišlja ona. Premda se oni doista bogati nisu vraćali, niti u posjet, možda dijelom i zato što ih se povezivalo s fašističkom prošlošću. Kod drugih je možda bilo i nešto ljubomore jer su stanovnici Galižane, također zahvaljujući i povoljnim kreditima, počeli podizati nove kuće, dok mnogi esuli nisu imali takve stambene uvjete.

… a mi kao da ne postojimo … govori se samo o njima, o esulima, čak i sad kada je neka fešta … uvijek o esulima … a što smo mi? … i mi smo loše živjeli …

Kako ne bi išli u Domovinski rat 90-ih, ljudi su odlazili, mladi su odlazili … koliko je njih otišlo, čak i iz našeg mjesta, otišli su raditi i ostali tamo, neki su ostali i poslije rata …